Arhiva kategorije Poezija američkih crnaca
Zašto je zato
Objavljeno od strane tihadona pod Poezija američkih crnaca 28 marta, 2010
zato što mi tvoj ženski miris raskriva svoje
latice jednu za drugom –
zato što tvoja bedra sažižu moje noći –
zato što tvoje šake ustalasavaju vodu mog tela –
a tvoja usta dodaju začine mom imenu –
zato me i prisvajaš tako lako –
presavijenog kao novčanicu od jednog dolara –
skrivenu u tvojim grudima –
Džon Rendal (Jon Randall)
Udvaram se zalasku sunca
Objavljeno od strane tihadona pod Poezija američkih crnaca 27 marta, 2010
Craig Mott, za Lengstona Hjuza
Čudo jedno kol’ko smo potrebni jedni drugima.
Recimo, Bobi, moj najmlađi sin, što stalno pravi
gužvu.
Svira ti taj u gitaru, i peva, i sve tako.
Voli da uzme tanjir i da večera sam
na tremu ispred kuće. „Roberte Frenkline, zar
baš nikad
ne možeš da večeraš sa svojom porodicom?“
„Zaboga, mama,
pa znaš da se udvaram zalasku sunca.“
Udvara se zalasku sunca! Ma, jesi l’ ikad čuo takvu
glupost?
Činilo nam se zato – neće od njega biti niko i
ništa.
K’o što bi rek’o stari: „Bogme, taj nije na mene i
na moje!“
A onda je jedne večeri sneg poč’o tako gadno da veje
da smo svi bili na tri ćoška, sve smo se nešto
koškali oko sitnica,
kad nas Bobi pozva u dnevnu sobu. I poče ti taj
momak da peva i da svira,
Bogovski! Da peva o zalasku sunca, i o
Čiči Baksuzu što ima da se pakuje i da se tornja iz
kuće.
Ni pet ni šest! I da znaš, niko od nas
nikada neće zaboraviti kako nas je taj momak
pozv’o
da svi dođemo u dnevnu sobu, te večeri
kada je bilo tako hladno da nas je i sam vetar
nazivao crnjama.
Čudo jedno kol’ko smo potrebni jedni drugima.
Ljupka ljubav, Gvendolin Bruks
Objavljeno od strane tihadona pod Poezija američkih crnaca 27 marta, 2010
Nek bude kraj staze. U hodniku nek bude,
Gde nastojnik dobacuje uvrede i gadne misli
Ne bi li uprljao zumbulsku tamu kada bismo se stisli
I zaigrali dok nam se opale latice nude.
Nek bude na stepeništu, na drvenom sanduku, gde si me bacio, plah,
Gde si mi poljupcem izgrebao lice,
Poželeo me, pa me pustio posle te klice
Pećinske nežnosti, i osmehom zbrisao naš strah.
Takvo je nasleđe ljupke ljubavi naše
U pelenama. Nije k’o Ona druga, koja daše
Svoj sjaj najdraže zvezde, k’o svojoj kćeri.
Ne mare za nju ni mudraci. Hajdemo sad, trčeći.
Dolaze neki. Ne smeju nas ovde zateći,
Bez opravdanja, u ovoj napetoj atmosferi.
Kad zaboraviš nedelju
A kad zaboraviš šarene pokrivače sredom i subotom,
A naročito
Kad zaboraviš nedelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne
I gledam niz dugu ulicu koja nikuda ne vodi;
Zagrljena priprostim starim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim i sretna sam…
I kad ponedeljak ne bi trebao nikada doći!
Kad to zaboraviš, kažem…
I kako si psovao kad bi neko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zazvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedeljni ručak
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog
Mastilom na jugozapadnom uglu na
Nedeljni ručak.
A to je uvek bilo pile s testeninom, ili pile s pirinčom i salata,
Pa raženi hleb i čaj, i kolači s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš…
Kad zaboraviš moj tihi predosećaj
Da će rat završiti pre nego dodje red na tebe,
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteno u nedeljno svežoj posteljini,
I nežno se slivali jedno u drugo…
Kad, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda poverovati
Da si me dobro zaboravio.
Stari bračni par
Ipak ni reči nisu rekli u gustoj tami.
ptice su celog jutra veselo cvrkutale.
On je video parove kako šetaju sami.
A ona je čula mnoge prijatne vesti male.
Bilo je doba za ljubav. Bila je ponoć. Maj.
Ipak ni reči nisu rekli u gustoj tami.
Martin Luter King Ml.
Jedan je čovek krenuo s darovima.
Bio je pesma u prozi.
Bio je tragična blagost.
Bio je topla svirka.
Pokuša da zaleči žive vulkane
Sada pepeo njegov
čita Zemljinu kuglu.
San njegov još bi da miropomaže
barikade vere i savlađivanja.
Njegova reč još progoreva središte Sunca
nad hiljadama i
stotinama hiljada.
Reč beše Pravda. I bi izgovorena.
I biće govorena.
I biće ostvarena.
Bal slikara i modela
Čuda ne zbunjuju. Nazivamo ih tako
I tačka. Ali nas iznenađuju
Obične stvari. Krotko prihvataju imena
Koja im dajemo, i zadržavaju ih. Onda, sa olakšanjem,
Upuštamo se u dalje tričarije. Ali, iza
Naših leđa one se menjaju. Otkud smo mogli znati.
Pismo jedne žene
Objavljeno od strane tihadona pod Poezija američkih crnaca 26 marta, 2010
Koračam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu čašu
U tvom odelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dotičem sve što si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljam dane kad čuvaš svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reči koje smo ikad rekli
Sećam se zaveta tvojih očiju
Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suočavam umorna srca tromih nogu
To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bih te sačekala.
Sara Kerolin Ris
B = B /Black Is Beautiful/
Objavljeno od strane tihadona pod Poezija američkih crnaca 9 marta, 2010
PORUKA
ako je muzika univerzalni jezik
zamišljaj da sam cela nota
ako je nauka najsavršeniji jezik
zamisli da sam mc²
pošto matematika može s beskrajem da razgovara
neka u tvojim očima budem 1 na kvadrat
hoću da kažem jednog ću dana
zgrabiti tvoju ljubav
i bićeš zadovoljan
Nikki Giovanni